Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata u Bihaću je kao važan segment za razvoj i održanje kulture sjećanja na pomenuti period, 1952. godine otvorena stalna postavka Prvog zasjedanja AVNOJ-a, u sklopu Spomen Muzeja Prvog zasjedanja AVNOJ-a. Tokom narednih godina Muzej će proći kroz nekoliko faza ujedinjena i razjedinjenja s Regionalnim muzejom Pounja, da bi konačno od aprila 1971. godine djelovao kao zaseban muzej. Takvo stanje ostalo je sve do 1996. godine, kada su sve muzeološke zbirke i djelatnost u Bihaću spojene u jednu instituciju koja danas djeluje pod nazivom Muzej Unsko-sanskog kantona, u okviru kojeg djeluje i stalna muzejska postavka Prvog zasjedanja AVNOJ-a.

Tokom dugogodišnjeg rada, jedno od najistaknutijih odjeljenja bilo je dokumentarističko odjeljenje čiji su djelatnici do 1992. godine prikupili preko 50.000 negativa/fotografija, koje sadržajno utjelovljuju narodnooslobodilački pokret, njegov vojni i politički aspekt, ali i veliki broj fotografija koje prikazuju važne momente jedne lokalne zajednice u razdoblju između dva svjetska rata. U tom prikupljačkom procesu fotografija, koje su trebale stajati kao svjedok jednog vremena, loklani muzealci, morali su se osloniti na dobru volju lokalnog stanovništva, koje je čuvalo fotografije u mračnim kućnim fiokama i prašnjavim podrumima, vjerovatno ne sluteći da takve fotografije mogu biti važan historijski izvor u nedostatku tradicionalnih pisanih izvora. Međutim, jedna lokalna bihaćka jevrejska porodica Silberštajn, istaknut će se u svom doprinosu za razvoj dokumentarističkog odjeljenja Muzeja Prvog zasjedanja AVNOJ-a. 

Priča o porodici Silberštaj započinje neposredno, nakon austrougarske okupacije u Bosnu i Hercegovinu kada je na te prostore došao znatan broj Jevreja-Aškenaza iz raznih krajeva Austro-ugarske monarhije. Jedna od istaknutijih porodica, koja će ostaviti značajan trag u kulturnom životu grada je i porodica Silberštajn.  Pored brojnih stručnjaka koji su došli u Bihać bilo je ljekara, sudija, međutim porodica Silberštajn sa sobom je donijela jednu novu umjetnost – fotografiju, do tad relativno nepoznato lokalcima, koje će do danas ostati, vječni narator, i rijetki vizualni svjedok prošlosti Bihaća i njegove okoline iz austrougarskog perioda i vremena između dva svjetska rata. Zbog nedostatka pouzdanih historijskih izvora teško je utvrditi ko je od Silberštajnovih prvi otvorio fotografsku radnju. Ono što znamo jeste da su Silberštajni imali poznatu radnju FOTOGRAF AUS VESPRIM. Tako, na poleđini jedne fotografije, koja predstavlja mladog oficira, s odlikovanjem na mundiru, stoji: PHOTOGRAPH ARTISTISCHES ATELIER VON J. SILBERSTEIN.

Međutim, historijski izvori će nam kasnije ostati naklonjeniji pa stoga i više znamo o radu porodice Silberštajn, naročito Leopolda Silberštajna i njegove kćerke, Ljerke Silberštajn, koji će obilježiti jednu epohu grada Bihaća. Leo Silberštajn je u blizini današnje Kapetanove kule, imao izrazito lijep umjetnički atelje, kojeg su mnogi zvali Kuća Silberštajn, u kojoj su nastajale neke od rijetkih fotografija tog vremena. Pomenuta kuća ima i drugu stranu svoje prošlosti, ali o tome ćemo u nastavku teksta. S vremenom Leopold Silberštajn svoju naklonost prema fotografiji, zamijenio je za proizvodnju sode, ali će svoj fotografski atelje prepustiti svojoj kćerki Ljerki Silberštajn, koja će nam ostaviti najviše tragove iz ove jevrejske porodice. O Leopoldovoj daljnjoj sudbini, teško je reći bilo šta, posebno se polemika vodila oko njegove smrti, ali ono što sa sigurnošću možemo tvrditi, jeste to da je Leopold Silberštajn jedan od rijetkih Jevreja iz Bihaća koji nije bio žrtva fašističkog terora za vrijeme ustaške vlasti u Drugom svjetskom ratu. Zahvaljujući tome što je potjecao iz mješovitog braka, Leo je izbjegao koncentracione logore i deportovanje u Prijedor gdje su skončali brojni bihaćki Jevreji. 

Ljerka Silberštajn je pored svoje naklonjenosti prema fotografiji, u toku Drugog svjetskog rata bila i veliki simpatizer Mjesnog komiteta KPJ Bihać. Prema svjedočenjima Slavka Odića, Ljerka Silberštajn nikada nije postala član Mjesnog komiteta, ali je velikodušno, novčano pomagala njegov rad. U toku rata, naročito u julu 1941. godine kada je ustaški teror bio intenzivan, veliki broj oružja koji su komunisti pribavljali preko domobrana Beće Šehića i Esada Redžića, čuvan je u mračnoj komori fotografskog ateljea Ljerke Silberštajn, koji je pretvoren u magazine pušaka, pištolja, municije, pisaćih mašina i drugog materijala, odakle je posebnim kanalima prebacivan prvim ustaničkim oružanim formacijama pod komandom Stojana Matića. Kuća Silberštajn postala je i mjesto ilegalnih sastanaka bihaćkih komunista, koji su zbog neposredne blizine Kule koja je pretvorena u zatvor, iz Kuće Silberštajn svjedočili velikom broju zločina. Sredinom 1943. godine Ljerka Silberštajn je bila optužena za saradnju s partizanima, s kojima je navodno često viđana u društvu, a za čije potrebe je i prikupljala rublje. Unatoč tome, Ljerka Silberštajn uspjela je da preživi Drugi svjetski rat i spasi veliki broj fotografija i negative, koji su svjedočili o nekom drugom vremenu.

Fotografska radnja jevrejske porodice Silberštajn u kojoj su mjesni komunisti skrivali oružje, u neposrednoj blizini gradske Kule koja je služila kao ustaški zatvor.

Tako je tokom prošlog stoljeća, gospođa Ljerka Silberštajn odlučila da tadašnjem Muzeju Pounja, danas Muzeju Unsko-sanskog kantona, pokloni znatan broj originalnih fotografija snimljenih u Bihaću između dva svjetska rata. Na fotografijama se nalaze snimljene porodice Bišćana, kao i brojna društva, izleti, opštinski službenici, zanatlije itd. Ove rijetke fotografije snimljene prije stotinu godina, predstavljaju značajan segment u njegovanju kulture sjećanja na društvene procese u gradu Bihaću. Istovremeno, one su i svjedok postojanja jedne jevrejske porodice, koja je ostavila dubok trag u našoj prošlosti, nažalost nestala kao i Kuća Silberštajn koja je srušena nakon rata. Ljerka Silberštajn, njen otac Leopold Silberštajn, i njihov predak J. Silberštajn su svojim objektivima sačuvali neki drugi, nama manje poznati Bihać.